In memoriam
prim. dr. Renato Janušić
1963. – 2025.
Na kraju ovog čudnog i prevrtljivog ljeta šokirala me vijest da nas je puno prerano napustio Renato. Što reći o Renatu, divan čovjek i kolega, posvećen svom poslu od svojih prvih dana specijalizacije u Klinici za tumore do privatne prakse zadnjih više od deset godina.
Jedan od najboljih među nama, posebno u kirurgiji štitnjače i tumora glave i vrata gdje je bio virtuoz. Školovan diljem svijeta, gdje je neumorno skupljao znanje i iskustvo kako bi pomogao stotinama i stotinama svojih bolesnika kojima je uvijek bio na raspolaganju riječima i djelom. Nesebično je dijelio svoje znanje i iskustvo među mladim kolegama, uvijek raspolożen i pristupačan. Privatno ponosni otac troje prekrasne djece kojima je bio uzor, putokaz i oslonac u svakodnevnom, ne uvijek laganom životu. Kad je domovini bilo najteže stavio se na raspolaganje i sudjelovao u Domovinskom ratu kao dragovoljac, kad su samo najhrabriji među nama istupili u prve redove.
Teško je naći riječi kojima bih ga opisao, oni koji su ga poznavali znaju sve, oni mlađi su propustili priliku živjeti i raditi s velikim čovjekom.
I na kraju, moj Renato, doviđenja do ponovnog susreta na nekom boljem mjestu.
Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio.
I kako bi rekao slavni Ibrica Jusić u svojoj pjesmi:
Još uvijek marim
što drugi ne mari
i moj se život
k’o ruleta vrti
O sebi znam
još samo da sam ranjiv
od teških riječi
rastanka i plača
S dubokim poštovanjem i zahvalnošću,
prof.dr.sc. Mario Bilić